Zvijezde i gubitnici (pripovijedati) Pedro Juan Gutiérrez

   Volim masturbirati njuškajuci pazuha. Uzbuduje me vonj znoja. Siguran i mirisan seks. Osobito kad sam nocu uspaljen, a Luisa na ulici zaraduje pesose. Iako više nisam onaj stari, libido mi popušta vec u cetrdeset petoj godini. Sjeme mije oskudnije. Tanak mlaz samo jedanput na dan. U klimaksu sam, manje žudnje, manje sjemena, usporenije žlijezde. Pa ipak se žene motaju oko mene. Mislim da sam sada produhovljeniji. Haha, ja pa produhovljen! Necu reci da sam bliže Bogu. Lijepa je to cjepidlacna frazetina: »Oh, Bogu sam bliži!« Ne, ni slucajno. Bog mi katkada daje znak, a ja i dalje pokušavam i to bi bilo to.

   Moram izaci! Masturbacija je isto kao plesati sâm: isprva si veseo i ide ti, ah poslije shvatiš da si kreten. Što ja ovdje gol radim pred zrcalom i drkam? Odjenem se i idem. Uzmem prljave znojne stvari. Danas sam baš nadrkan. Silazim stubištem i na petom katu naidem na zaplakane glupane. Mladi su, ah glupi, mongoloidni ili ludi, prolupahi kreteni, ni ja ne znam što, nešto u tom smislu, oni su ispod normale, zaostali su, granicni slucajevi. Godinama su zajedno, zaudaraju po prljavštini, krišom seru na stubama, mokre po svim kutovima. Na mahove se goli motaju po stanu i izlaze na vrata. Sablažnjuju nas i sline. Sada ona rida kao ljuta godine i sjedi na stubištu. Roni gorke suze i kaže muškarcu:

   — Mnogo te volim, ali ovako dalje ne ide, volim te mnogo, ali ovako dalje ne ide, volim te mnogo, pile moje malo, volim te jako, ali ovako dalje ne ide.

   Pripahio covjek cigaretu, maknuo se ustranu kako bi me propustio, pa joj kaže:

   — Znam da me voliš, zlato moje, znam da me voliš zlato moje.

   Tad i on zajeca.

   Danas se bar nisu israli po stubama. Njima treba oštra cetka, sapun i hladan tuš. Izlazim na blijesak u cetiri popodne, zaustavljam se. A što sad? Hocu u malo na boksanje ili na Paseo ¡ 23? Prošli sam put na ruskome ruletu zaradio dvadeset dolara. Vrijeme je pravo. Netko je vec sigurno tamo. Idem ja na ruski rulet.

   Volim šetkarati polako, ali ne mogu. Uvijek brzam. Besmislica! Ako ne znam što bih, zašto bih se žurio? Možda upravo zato, toliko sam u šoku da neprekidno trcim. Strah me da na tren zastanem pa da ne znam gdje sam, jebeš ga.

   Najprije Las Vegas. Vjecan je Las Vegas. I ostat ce zauvijek takav, ona je ovdje pjevala bolero, glasovir u mraku, uz boce ruma ¡ led. Sve. Kao uvijek. Lijepo je znati da se neke stvari ne mijenjaju. Istrusim dva ruma. Tolika tišina, takva hladnoca, obilje mraka. A vani takva vrucina i toliko svjetla. A tek ona buka! Odjedanput se sve mijenja, cim udeš u taj kabare. Zapravo je to grob u kojemu je vrijeme zauvijek zastalo. Na trenutak sjednem i vec se mozak žuri razmišljati.

   Duh i materija. To je sve. Popijem cašu ruma i vec su bolno suceljeni. Duh na jednoj, materija na drugoj strani, a ja u sredini, rascjepkan. Isjeckan na komadice. Pokušavam nešto shvatiti, ali teško je. Gotovo je nemoguce išta shvatiti. A tek strah! Od djetinjstva vjeciti strah. Moram ga napokon svladati. Idem na boksanje, ocehicit cu se. Boksam s bilo kim, a sav dršcem. Nastojim grubo boksati. Nastojim biti odvažan, ali ne ide mi to. Strah je tu, on cini svoje. Uvjeravam samoga sebe: nema frke, pa svi se bojimo, strah izbija prije nego bilo što drugo. Samo ga moraš zaboraviti. Zaboravi strah! Pretvaraj se kao da ga nema ¡ živi!

   Istrusim još dva ruma, rum je zakon. Zapravo sam ja postao tecan, a ne toliko rum, okus mu je dizelski. Podem na ruski rulet. Preostalo mi je sedam dolara i dvadeset dva pesosa. Nije loše, bilo mi je i mnogo gore, a uvijek se nekako izvucem.

   Ima svijeta na uglu Paseo i 23. Ondje je Formula 1 sa svojim biciklom. Pravo vrijeme. Gotovo je pet sati popodne. Prometno je ovo križanje, u svim smjerovima. Dogovorili smo se. Uložio sam sedam dolara — jedan prema pet. Dobijem li, inkasirat cu trideset pet. Uvijek se kladim da ce decko proci. Gle crnca, potkožen je, pun love, zlatni mu lanci vise i oko gležnjeva. Priglup je, uvljek se kladi na to da decko nece proci:

   — Uvijek se kladim na krv, dragovicu, uvijek na krv, ne pitaj me ništa više!

   Kad god se ovdje nademo, uvijek prihvaca moju okladu jedan prema pet, ionako nikad nisam digao neku lovu.

   Prije mjesec dana postavio sam rekord i odjedanput zaradio trideset pet dolara. Poslužila me sreca. Sa mnom je tada bila Delfina. Pobrao sam zaradu, pokazao joj dolare, a ona podivljala. Zovem je Delfi, jer njezino je ime najogavnije u Havani. Otišli smo na plažu. Iznajmili sobu i dva dana slavili uz klopu, rum i marihuanu. Delfi je privlacna i izazovna crnkinja, ali ja ocito više nisam za takve orgije. Delfi je htjela samo kurac, rum i marihuanu, tocno tim redoslijedom. Nisam mogao ševiti u svako doba. Kad mi se ne bi digao, nezasitna mi je Delfi pokušavala gurnuti prst u šupak ne bi u od mene izvukla nešto više. A ja bih je pljuskao i govorio: »Vadi mi taj prst iz šupka, usrana crncugo!«

   Kako-tako smo gurali. Možda iz inertnosti. Kad smo potrošili rum, marihuanu i dolare, došao sam k sebi. Sve me peklo: glava, šupak, grlo, kara, džepovi, jetra, želudac. Delfi je kao ružica, dvadeset osam joj je godina, crnkinja kao od brda odvaljena, mišicava i prekaljena. Bila je spremna za još takva dva-tri dana, bez odmora. Divota! Prirodni je fenomen.

   Mladic koji je igrao ruski rulet uzme bicikl. Glavu je vezao crvenim rupcem. Izrazito mladahan mulatic, petnaest do šesnaest godina. Bicikl nije ispuštao ni kad bi srao. Bio je to omanji snažan bicikl, debelih guma, poniklovan. Od njega je živio, ubrao bi dvadeset dolara svaki put kad bi prošao. Spretan je, katkad bi izvodio akrobacije pa takoder zgrtao zaradu. Desetero bi djece jedno do drugoga polegao nasred ulice. Udaljio bi se nekoliko metara, pa bi se prekrižio, zaletio i preletio tu djecu. To je izvodio u svakoj ulici. Kamo bi ga god pozvali. Ljudi su se kladili, ali on nije. Pokupio bi svojih dvadeset dolara i u redu stvar. Bio je tašt, a ljudima je govorio: »Ja sam Formula 1!«

   Formula 1 vozi Paseom. Skakuce na biciklu medu automobilima, propinje se, okrece, uzdiže se u zrak, dvaput se zavrti i spusti samo na jedan kotac. Majstor je. Ljudi ga gledaju, ali ne znaju što sve kuha taj crncic. Sedmorica nas je, izigravamo Engleze na uglu pred redovnickim samostanom ispod stabala. Nigdje murjaka. Formula 1 morao je cekati zapovijed jednoga od nas. Kad se upalilo zeleno svjetlo na 23, covjek do mene spusti ruku pa Formula strelovito jume Paseom. Na 23 u smjeru prema Rampi tridesetak automobila krene, užurbani u ovo doba, da produ kroz zeleno. A dalje ulicom, prema Almendaresu, ocajnicki štekce još tridesetak-cetrdesetak vozila. Ukratko, Formula je imao sedamdesetak mogucnosti da pogine pregažen, a samo jednu šansu da preživi. Leprša mojih sedam dolara. Neizvjesno je. Pogine li, ostajem na nuli. Formula mora pobljediti i zaraditi svojih dvadeset dolara. ¡ posrecilo mu se! Prava je munja, uopce ne znam kako se izvukao, jarca ti. Kao mušica. A vec se koci izvodi akrobacije, smije se on na drugom dijelu Pasea.

   Pristupio nam je i grohotom se nasmijao:

   — Ja sam Formula 1!

   Dobio sam trideset pet dolara, pet sam ih dao Formuli 1 odvukao ga postrance. Pružio sam mu ruku. Bile su mu suhe i cvrste. Pogledao sam ga ravno u oci i upitao:

   — Zar se ne bojiš?

   Slegnuo je ramenima:

   — Bjelcugo, ne jebi, pa ja sam Formula 1, mileni, Formula 1!

   Prije njega na takav su se nacin vec ubila cetiri decka. Ne želim se toga ni sjetiti! Dvojica uopce nisu imala petlje da polete. Tako je to, prežive vrlo rijetki: najvece zvijezde i najveci pušionicari.

© Pedro Juan Gutiérrez

(Zvijezde i gubitnici pripadati Havanska trilogija)